„Djeca i tinejdžeri danas čitaju manje nego ikada, a digitalni mediji igraju veliku ulogu u tome. Istraživanje profesorice Leonie Rutherford je dokazalo da „u digitalnom okruženju, mlađi čitaoci imaju poteškoće u pronalasku knjige koju bi željeli čitati, uzrokujući da djeca čitaju manje.“ – Impact of Social Media on Children's Reading Habits. Zbog velikog tehnološkog napretka u zadnjih dvadeset godina učenici imaju veoma male do nikakve potrebe za korištenjem „hard copy“ literature. Zašto bi neko čitao knjigu da bi pronašao jednu rečenicu koja mu je potrebna, kada tu istu rečenicu može pronaći na internetu za nekoliko minuta? Zašto bi pokušavao pročitati knjigu, ako je na osnovu te knjige napravljen film, ili je jednostavno dostupan neki video na društvenim mrežama? Prednosti interneta su zaista velike, ali koliko god tehnologija imala prednosti, ima jednako toliko mana. Kratki videi, koji su u posljednje vrijeme veoma popularni, znatno smanjuju opseg koncentracije.
Mlađe generacije, „internet generacije“, imaju više problema zabavljajući sebe čitanjem. Razgovarala sam s Lamijom (7 godina) o čitanju, postavivši joj nekoliko pitanja. U razgovoru Lamija je izjavila da je pročitala nekoliko „malih knjiga“, ali da joj se nisu svidjele: „Ne sviđaju mi se, zato što imaju puno stranica, puno rečenica, ne sviđa mi se što je toliko puna jedna stranica.“. Upitala sam je da li bi joj bilo draže da čita neku knjigu sa slikama na što je odgovorila: „Više bih voljela da budu samo slike, da ih mogu listati, da ilustrujem sama sebi u glavi.“. Moguće je da je Lamija zapravo samo previše mala, te da je zato ovako razmišljala čitajući, međutim, bitno je spomenuti da sam razgovarala i sa njenom mamom Ajlom, pitavši je da li Lamija ima pristup internetu i telefonu, te da li ga često koristi: „Lamija ima mobitel ali nema karticu, također pregledamo šta radi, ne nosi telefon nigdje.“, kasnije navodi: „…maksimalno 30 minuta dnevno…“. Priupitala sam da li Lamija pokazuje znakove promjena raspoloženja, na šta je Ajla odgovorila potvrdno, ističući da je Lamija „umorna i nervozna“ nakon korištenja telefona duži vremenski period, a da se nakon čitanja čini „odmorno i veselo“. Razgovarala sam i sa studentom psihologije, Hamzom (22 godine) koji kaže: „Mlađa djeca (3 – 13 godina ) su sklona vjerovanju da je to ponašanje (ponašanje koje vide na internetu, YouTube, TikTok i drugim platformama) ekvivalentno ponašanju u pravom životu što izaziva strah i anksioznost kod djece prilikom interakcije sa ostalim ljudima…Istraumatizirana prijašnjim iskustom koje su vidjeli na mobitelu, uz veliku količinu podsvjesnog straha primorana su zauzeti gard u igri sa vršnjacima koji se odlikuje nasilnim ponašanjem tako što uzvraćaju primljene riječi i poteze.“
Ovo dokazuje da digitalni svijet loše utječe na dječiji razvoj i ponašanje ukoliko roditelj ne interveniše i ne pratipromjene na svom djetetu prije, tokom i nakon korištenja istog. Ajla, međutim, uči Lamiju od malih nogu da telefon nije jedini izvor zabave inspirišući čitanje kod svog djeteta, veoma je bitno da čitanje ne koristi u svrhu kažnjavanja Lamije: „Nije vrsta kazne, više je vrsta motivacije za neku nagradu. (Lamija se ubacuje; kaže: „da obogati rječnik“) Ne može koristiti telefon „full-time“ dok ne bude znala ispravno i lijepo pisati poruke. Počela je čitati prije dvije godine kada sam se u prodavnici s njom igrala govoreći joj da mi pronađe kesicu supe, šećer i sl.“ Ajna (13 godina) izražava nezadovoljstvo lektirama, te kaže da su joj lektire veoma nezanimljive i zastarjele: „Lektire nisu zanimljive, nikad ne poželim pročitati nešto zbog lektire.“ Maša (15 godina), ipak, kaže da je veoma zavoljela čitanje, te da joj je ono svakodnevna razonoda a njena pozadina je: „Majka mi je od malih nogu govorila da su knjige bijeg u maštu.“ Hamza savjetuje: „U knjigama je sadržana velika količina pozitivnih informacija koje su potrebne kako za dalje školovanje tako i za ostala životna iskustva. Mi djecu trebamo motivisati za čitanje mirnim savjetima.“ Kontekst u kom roditelj/nastavnik/profesor prikazuje čitanje je veoma bitan za razvoj čitalačkog profila djeteta.
Kod starijih učenika sadržaj knjige, pa čak i književna vrsta, igraju presudnu ulogu u opisu primamljivosti knjige. Ajna (13 godina) kaže da joj se posebno lako uživjeti u dramu: „Zavisi koju knjigu čitam, ako je drama, najčešće se uživim.“, ali čak i ovu književnu vrstu bira prema sadržaju. Ishak (16 godina) kaže: „Ja uglavnom čitam zbog dva razloga, jer moram za lektiru i jer me nešto interesuje. Mene puno interesuje historija stoga čitam puno o historiji.“. Iman (15 godina) izjavljuje vrlo slično: „Često mi se desi da izgubim koncentraciju dok čitam,ali mislim da to zavisi najviše od moje zainteresovanosti za djelo koje čitam. Ako je to što čitam interesantno, manje su šanse da ću izgubiti koncentraciju, dok je u suprotnoj situaciji lahko izgubim. “Kroz pitanja, Iman je rekla da je mnogo više čitala prije upisa u gimnaziju, ističući da je preopterećenost gradivom jedan od faktora njenog oslabljenog iščitavanja. Unatoč ovome, neosporava da: „Društvene mreže sve više zamjenjuju knjigu i to se nažalost može poistovijetiti sa činjenicom u današnjem vremenu.“
Ispitivanjem kolega i kolegica došla sam do zaključka da učenici imaju nestabilan odnos prema književnosti. Odbojnost definitivno raste čim je čitalac mlađi, ali je svim ispitanicima bio bitan sami početak odnosa s knjigom. Prvi dojam o knjizi i čitanju je u svim slučajevima bio presudan, okarakterišući daljnji odnos čitaoca prema knjizi. Međutim, također sam primijetila da učenici osjećaju satisfakciju kada sebi isplaniraju neku aktivnost i uspješno je završe. To im predstavlja lični napredak i vizuelno su svjesni da su uradili nešto „da postanu bolji“. Starije učesnike u interview-u (treći, četvrti razred srednje škole) sam pitala šta misle o „Dnevniku čitanja“, kao rješenju ovog problema. Imali su pozitivne stavove prema ideji, čak je učenica rekla da već ima jedan dnevnik čitanja koji joj je od pomoći. Dnevnik čitanja zastupa i istoimeni SA (Service as Action) projekat koji se bavi dubljim istraživanjem ove teme. Ovaj projekat može biti posebno koristan mladim roditeljima, koji ne znaju kako bi se borili protiv „pixel epidemije“, da je tako nazovem.
„Čitanje pomaže u razvijanju intelekta kod djece. Čitanjem odgovarajuće literature za mlađu djecu (dječije novine, rješavanje križaljke, zanimljivih, prikladnih priča i dječijih romana, bajke, basne, pjesame za djecu), stariju djecu (romani, klasici, ljubavni romani, naučne knjige, pjesama) pomažu u razvijanju logičko – matematičke, lingvističke, interpersonalne i druge inteligencije. Ove inteligencije su po naučniku Gardneru (ima ih ukupno 9).“ – Hamza Šatrović (22 godine, student psihologije)
