Ok, zamislite ovo: možete nazvati nekoga i riješiti stvar u pet minuta, ali umjesto toga? Sjedite i besmisleno tipkate poruku, pa nakon toga, još i čekate odgovor kao da čudo treba da se dogodi. Klasično, zar ne? Ali zašto smo svi opsjednuti tim porukicama umjesto pravih razgovora? E pa, hajdemo malo popričati o tome.
Prva stvar – poruke su totalno “sigurna zona”. Kada pričamo uživo, nemamo vremena da napravimo ikakvu pauzu, da se vratimo, ili uredimo. Ali s porukama? Nad našim prstima imamo cijelu filmsku produkciju u glavi prije nego kliknemo “šalji”. Poruke su kao filter za riječi – sve izgleda bolje.
Druga stvar – adio socijalna anksioznosti! Moguće je da svi vi znate onaj trenutak kada vam se čini da svi gledaju u vas, pa se osjećate kao mačić pred reflektorima? Poruke to brišu. Ležite u pidžami, jedete grickalice, i smišljate najbolji odgovor bez da iko zna kako zapravo izgledate dok to radite. Plus, ako niste raspoloženi? Samo ostavite poruku na seen ili delivered, nikom ništa. Super vam je, da bar to možemo uraditi i uživo kada nas ljudi nerviraju…
No, uprkos ovim “prednostima” – poruke znaju biti mač s dvije oštrice. Onaj “kraj sa tačkom” može zvučati kao da se neko ljuti, a kada ne vidite nečiji izraz lica, lahko je pogrešno shvatiti stvari. A da ne govorimo o tome kako sve više gubimo vještinu pravog razgovora. Što, priznajmo, nije uopšte dobro. Zar želimo doći do toga da ne znamo normalno komunicirati kao normalni i razumni ljudi?
Zato, balans je ključ. Poruke su genijalne za memove, dogovore i one kasnonoćne “šta radiš” poruke, ali pravi razgovori su i dalje nezamjenjivi za one posebne trenutke. Jer, iskreno? Ništa ne može zamijeniti stvarnu povezanost kada sjednete s nekim, smijete se i družite se kao normalni ljudi.
I sljedeći put kada vam prst poleti prema tipkovnici, razmislite – da li je ovo za ekrana ili oči u oči? Ako je ekran pobjednik, samo hrabro. Hej, poruke su tu da nam olakšaju moderno prijateljstvo.
