Predstava „Gidionov čvor“ koja se rodila na pozornici Pozorišta mladih Sarajevo 12. decembra 2024. godine, oslikava zamršeni čvor u životima dviju žena. Njegova poruka biva ponukana smrti oca autorice Johanne Adams, koja je svoju želju za nedorečenim, kao upozorenje napisano crvenom bojom, prenijela na ovu scenu.
Pri samom ulasku u pozorište, shvatamo da ovo neće biti uobičajena postava jedne predstave. Stavljajući same gledaoce na pozornicu, gotovo u školske klupe, scenografkinja Edna Slipičević je učinila cjelokupnu radnju bližom i osobnijom. Početak iste kreće ulaskom glumice, ali ujedno i režisera, Selme Alispahić, kojoj je potrebna pomoć u potrazi za učionicom svoga djeteta Gidiona, koji naglo biva udaljen sa nastave. U toj potrazi joj grubo odgovara Džana Džanić, u ulozi učiteljice Heather. Već prva scena u drami podsjeća na većinom doživljenu situaciju svakoga roditelja, koji sav izgubljen, u žurbi i neizvjesnosti traži tu jednu učionicu, u kojoj će doznati odgovore na sva svoja pitanja. Spoznajom da je Heather učiteljica koju Gidionova majka traži, otvara se zečja rupa.
Interesantna je upotreba grčkoga mita o Gordijevom čvoru, kako bi se simbolički dočarale sve rupe u našem obrazovanju. Nastojanjem rješavanja istih možemo još samo više zapetljati taj čvor. Kao i kod drama Antike da se primijetiti kako Johanna Adams prati pravilo trojnog jedinstva, fokusirajući gledaoce na samo jednu radnju (razgovor između učiteljice Heather i Gidionove majke), na jednom mjestu i u kontinuiranom vremenu.
Manjak glumaca, autorica koristi kao svojevrstan alat za manipulisanje informacijama, ne servirajući nam ključne detalje odmah. Te detalje saznajemo tek pomnim praćenjem dijaloga između dvije glumice, koje ih otkrivaju u trenutku slabosti, nošene svojim emocijama. Kako bi njihova bol ostavila pečat i na našim srcima, ključni momenti bivaju popraćeni adekvatnom muzikom i smjenom svjetlosti od strane Zorana Predina, Adisa Mirojevića i Edina Memića. Jedan od takvih trenutaka je dio kada Gidionova majka optužuje učiteljicu kako je pustila bogove da vladaju učionicom, prilikom čega je interpretacija „bogova“ prepuštena kao i brojne prije nje, samim gledaocima. Koristeći glumice kao marionete režiserka ih postavlja u školske klupe, zakuhavajući atmosferu i gledaocu mijenajući perspektivu na problem . Pa tako u jednom trenutku učiteljica sjedi u učeničkoj klupi dok majka autoritativno za katedrom.
Tematika kojom se predstava bavi je veoma aktuelna. Govoreći nam o favoritizmu učitelja, osuđivanju roditelja radi njihove profesije, vršnjačkom nasilju, te osjećaju krivice nereagovanja na isto. Selma Alispahić u jednom trenutku govori: „Najveća bol je kada ono što želimo da učinimo ne uradimo“, što tačno opisuje preovladavajuću emociju i poentu u predstavi. Tako da dragi čitaocu, izađite iz te svoje kutije u koju Vas je stavio obrazovni sistem (kako bi lik Gidionove majke rekao) i sami pokušajte otpetljati ovaj Gordijev čvor. Ko je zaista kriv za vršnjačko nasilje, prosvjetni radnici, roditelji ili pak cjelokupno društvo?
