Običan je ponedjeljak ujutro i jedva sam se probudila da odem na prvi čas (matematika). I tako, smorena, preživjela sam još jedan dan u Drugoj gimnaziji. Nakon što sam se vratila kući i pojela obrok s nogu u roku od 10 minuta, vratila sam se na svoje standardno mjesto: radni stol. Razmišljala sam otprilike 15 minuta odakle da krenem: da li od biologije, hemije, ili možda da krenem vježbati zadatke iz Venea mjesec dana pred test? Odlučila sam da brzinski napravim kafu, jedinu stvar koja će me spriječiti da zaspem, i samo otvorim bilo koju knjigu. U ovom slučaju bila je to biologija. Nakon desetina naučenih stranica, shvatila sam koliko je sati. Tad sam uočila poruku od prijatelja, poziv da odemo na kafu. Kao malu nagradu za svoj trud, izašla sam u večernjim satima.
Kroz priču, došli smo na temu stipendija. Pošto smo i moj prijatelj i ja ispunili uslove za prijavu na konkurs u svojim općinama, s uzbuđenjem smo pričali o tome kako planiramo potrošiti trudom zarađeni novac. Jedina razlika je bila u količini novca na koju imamo pravo. Kao dva učenika sa projeskom 5.0 iz različitih općina, ja sam imala pravo na 750KM, dok je moj prijatelj imao pravo na čak 2000KM. Izmedju nas nije bilo dodatnih razlika, osim mjesta stanovanja; išli smo na iste časove, učili isto gradivo, imali isti broj predmeta, testova i pismenih provjera.
Moram priznati, nakon te konverzacije bila sam potištena. Pitala sam se kako je to pravedno, s obzirom da smo stekli jednake rezultate i uložili relativno jednak trud. Zašto mu njegovo mjesto stanovanja daje za pravo stipendiju koja je više nego dvostruko vrijednija od moje? Zašto moj trud nije jednako cijenjen kao tuđi? Bila sam sretna što je mojim prijateljima pružena nagrada za njihove rezultate, ali sam u isto vrijeme bila demotivisana jer očigledno, iako izuzetni, moji rezultati nisu nagrađeni na isti način.
Sutradan, u razredu sam započela konverzaciju na ovu temu, te sam saznala da postoje znatne razlike u vrijednostima stipendija među općinama. Ta konverzacija je potaknula mog prijatelja i mene da napišemo baš ovaj članak. Kroz istraživanje, saznali smo da za uspjeh iznad 4.80 stipendije učenika srednjih škola su potpuno neujednačene.
Kao što vidite na mapi, raspon stipendija se kreće čak od 675KM u Općini Vogošća, pa sve do 2000KM u Općini Centar, što je skoro trostruko veća vrijednost. Smatram, a nadam se da se i vi slažete sa mnom, da ovo zapravo demotiviše učenike, umjesto da ih potiče za dalji rad i trud.
Kontradiktorno sa potrebama djece u općinama kao što su Ilijaš i Vogošća, gdje su prosječne mjesečne plate najniže, stipendije su također količinski najmanje. Ovdje se postavlja pitanje: Da li je bolje da stipendije u ovim općinama budu više nego u općinama gdje su prosječne plate veće, i samim tim potreba za stipendijom manja? Ili je ipak logičnije da su stipendije u općinama sa većom količinom sredstava, kao na primjer općina Centar, proporcionalno veće.
Možda je najjednostavnije rješenje i najbolje, a to je da u svim općinama stipendije budu jednake, dokazujući da svaki trud vrijedi isto.
